Početak Domovinskog rata – Pakrac 1./2. ožujka 1991.
Prvi otvoreni sukob u Domovinskom ratu dogodio se u Pakracu početkom ožujka 1991. godine. Uvod u sukob, koji se dogodio 1. i 2. ožujka 1991. godine, počinje 21. veljače 1991. kada Sabor RH donosi Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske. Istog dana načelnik Policijske postaje, Jovo Vezmar, izdaje zapovijed o mobilizaciji „rezervnog sastava milicije“ zbog, kako se navodi, vježbe i provjere mobilnosti i osposobljenosti. Također, od istog datuma, naoružane grupice srpskih civila kretale su se gradom pokušavajući time stvoriti dojam da je Pakrac stvarno u SAO Krajini. Već sljedeći dan, 22. veljače 1991., sazvana je Skupština Općine (SO) Pakrac. Od 75 zastupnika prisutno je bilo 52, a od 23 odsutna, čak 15 njih bili su Hrvati. Glasovanjem (31 „za“, 2 „protiv“ i 13 „suzdržani“) donesena je odluka o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini. 28. veljače 1991. Ustavni sud RH poništava odluku Skupštine općine Pakrac o pripajanju SAO Krajini, a načelnik postaje Vezmar poziva pričuvne policajce da predaju oružje. Ovaj naizgled mirotvoran čin, imao je sasvim drugu svrhu. Namjera je bila razoružati samo hrvatske policajce, dok je srpskim bilo naređeno okupljanje na nogometnom igralištu u selu Šeovica, naseljenim pretežno srpskim stanovništvom. Isti dan navečer je na prostorijama općinskog SDS-a, u centru grada, pokraj stranačke zastave izvješena i srpska zastava.
Sastanak svih policajaca u policijskoj postaji zakazan je za 10:00 sati 01. ožujka 1991., ali počeo je tek oko podneva. Na tom sastanku razoružano je 16 policajaca nesrpske nacionalnosti, te je načelnik Vezmar uz pomoć policajaca srpske nacionalnosti preuzeo postaju u svoje ruke. Ipak, treba napomenuti da su neki policajci srpske nacionalnosti nisu podržali pobunu, dok se neki nesrpske nacionalnosti uspjeli iznijeti oružje iz postaje te ga sakriti. Nakon stavljanja postaje pod kontrolu, Vezmar je zajedno s članovima lokalnog SDS-a, posebice predsjednikom Veljkom Džakulom, organizirao raspoređivanje milicajaca i naoružanih civila oko zgrade postaje i općine, a navečer su na ulazima u grad postavljene barikade. Zanimljiva činjenica je da je JNA već isti dan oko 23,30 h, puno prije dolaska hrvatskih specijalaca, ušla u Pakrac, raspoređujući se po raznim mjestima u gradu, iako se u njihovom službenom izvještaju navodi da je njihova intervencija bila u svrhu sprječavanja daljnjeg sukoba. Također, vojna karta koja predviđa akciju motorizirane brigade JNA od Bjelovara do Lipika kao vrijeme početka navodi 01.03.1991. u 13,00 h. Gotovo isto vrijeme kad se dogodila pobuna u Policijskoj postaji Pakrac! Svi ovi naoko sitni detalji govore u prilog tome da se u Pakracu pokušali provesti ono što je na kraju napravljeno 19. kolovoza 1991. – osvajanje grada vojnom silom.
Oko 05:00 02. ožujka Posebna jedinica policije PU Bjelovarsko-bilogorske „Omege“ dolazi u Badljevinu i kreću prema Pakracu raskrčujući neprijateljske barikade na Zukvi. Oko 05:45 već su bili u Pakracu. Iz drugog pravca dolaze pripadnici Antiterorističke jedinice „Lučko“ i zajedno ulaze prvo u zgradu općine, a zatim bez otpora i u zgradu policije. Postalo je jasno da je pobunjenicima dojavljeno da dolaze specijalci, pa su se povukli u Vinograde, Gavrinicu, Šeovicu i Japagu. U grad stižu i pripadnici Antiterorističke jedinice „Sljeme“, Posebne jedinice policije „Rakitje“, Posebne jedinice policije „Pionirski grad“ i Posebne jedinice policije „Kumrovec“ te se raspoređuju na području općine i policije, a u 09:00 počinje puščana paljba na Policijsku postaju i zgradu općine s okolnih brda. Specijalci također uzvraćaju, a sve završava nakon nekih pola sata kada dolazi JNA. Oko 10:00 iz Čazme dolazi Stjepan Kupsjak koji je postavljen za novog načelnika PP Pakrac jer je dosadašnji načelnik Jovo Vezmar, zajedno sa svojim pomoćnikom Brankom Pavićem i ostalim pobunjenicima, pobjegao u brda. Također, svi razoružani hrvatski policajci vraćeni su u službu, a 32 ljudi je uhićeno pod sumnjom da je sudjelovalo u pobuni te se prevezeni u Bjelovar radi ispitivanja. Tijekom dana, hrvatski specijalci stavili su pod nadzor ulaze u grad te su često pri kontroli vozila u automobilima pronalazili duge cijevi, a Lipiku je čak zaustavljen i dr. Jovan Rašković. U 14:00 u postaju dolazi nekoliko oficira JNA, među kojima i general Dobrašin Praščević (načelnik Štaba V. vojne oblasti), a u 16:00 dolaze i Stjepan Mesić (potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik Vlade RH) i Slavko Degoricija (predsjednik Vijeća općina Sabora RH). Dok su oni raspravljali, sa zgrade Općine i Policije skinuta je srpska zastava, a postavljena hrvatska i jugoslavenska. Sastanak nije dogovorio ništa konkretno, nego samo dogovor u novom susretu u Pakracu sljedeći dan. Kako su visoki predstavnici otišli, tako se oko 18:00 s okolnih brda sručila pucnjava jača nego ujutro, a specijalci također nisu ostali dužni. Hrvatske snage su imale troje lakše ranjenih, dok gubici pobunjenika nisu utvrđeni, iako JNA u svome izvještaju navodi da je bilo nekolicina ranjenih s obje strane. Nakon prestanka pucnjave, došlo je do manjeg incidenta između specijalaca i JNA. Kod bolnice je iz prostora koji je nadzirala JNA upućeno nekoliko hitaca iz pješačkog naoružanja na BOV u kojem su se nalazili specijalci. BOV je uzvratio, a isto tako i mitraljez JNA, srećom bez težih posljedica i sukoba širih razmjera. Dana 03. ožujka 1991. nije bilo sukoba te je održan novi sastanak na kojem su prisustvovali članovi Predsjedništva SFRJ Nenad Bučin, Bogić Bogičević i Stjepan Mesić (ujedno predsjednik Vlade RH), Josip Boljkovac (ministar unutarnjih poslova), Josip Ramljak (potpredsjednik Vlade RH), general Konrad Kolšek (zapovjednik V. vojne oblasti JNA), Milan Božić (predsjednik SO Pakrac), Čedomir Bojčić (predsjednik Izvršnog vijeća SO Pakrac), Petar Džodan (saborski zastupnik iz općine Pakrac), Jovo Vezmar (zapovjednik PP Pakrac i vođa puča 01. ožujka) i mnogi drugi hrvatski i srpski predstavnici, kao i predstavnici JNA. Ispred gostionice u kojoj se održavao sastanak okupilo se 100-tinjak Srba, ali unatoč napetostima nije došlo do sukoba. Na sastanku je odlučeno da se situacija vrati na stanje prije 01. ožujka 1991.
Usprkos navedenim činjenicama, srbijanske Večernje novosti su u „vanrednom izdanju“ – već 02. ožujka 1991. – u članku pod naslovom „Masakr golorukoga naroda“ donijele lažne navode da je Pakrac napalo „više od 8000 redarstvenika, specijalaca i do zuba naoružanih pripadnika HDZ-a“, od kojih su se „goloruki Srbi branili motkama i vilama“, te da su u Pakracu poginula „najmanje trojica Srba“, a „više desetina Srba“ je teže i lakše ranjeno. Sljedećega dana, u istim novinama, navedeno je da službeno u Pakracu nije bilo mrtvih i ranjenih, ali da je prema neslužbenim i neprovjerenim podacima poginulo 11 Srba, među kojima je i Savo Bosanac, protojerej Srpske pravoslavne crkve u Pakracu i član Srpskog nacionalnog vijeća, što nije bilo točno. Ovakav modus operandi pobunjenih Srba i njihovih tutora iz Beograda i Knina nastavio se tijekom proljeća i ljeta u Pakracu sve do 19. kolovoza kada je sve kulminiralo općim napadom pobunjenika na Pakrac, Lipik i okolicu.