Slavonski banovac ili banski denar srebrni je novac kovan u Pakracu, sredinom 13. stoljeća u prvoj hrvatskoj kovnici novca. Iako još ne možemo sa sigurnošću potvrditi, kovnica se vjerojatno nalazila u srednjovjekovnoj utvrdi, pakračkom Starom gradu, čiji se ostaci i danas nalaze u samom središtu grada.
Prvi put se spominje u jednoj srednjovjekovnoj povelji, točnije povelji u kojoj Bela IV. rješava spor između ostrogonskog nadbiskupa i zagrebačkog biskupa nastao oko prihoda ove kovnice, koja se u povelji naziva camera de Puchruch. Povelja u kojoj se spominje izdana je 1256. godine, što nas navodi na zaključak kako je kovnica u Pakracu vjerojatno djelovala i prije ove godine, ali koliko dugo, još uvijek ne znamo. Znamo da je 1260. godine prebačena u Zagreb, u nepoznatim okolnostima, a ondje su se banovci kovali i kolali sve do 1384. godine. Ovaj novac kovao je ban koji je na to imao kraljevsko pravo i bio je autonoman za kraljevinu Slavoniju u vrijeme kada se Hrvatska nalazi u Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu.
Slavonski banovac (naziv kovanici dao je Ćiro Truhelka, povjesničar koji se najiscrpnije dosad bavio ovom temom) srebrna je pločica promjera 15mm i prosječne težine 0.93 g. Ono što ga je izdvajalo od ostalih kovanica iz tog razdoblja jest izrazita kvaliteta izrade te vrlo visoka i postojana čistoća srebra ( preko 900/1000 ). Zbog ovih značajki banovac se koristio kao sredstvo plaćanja i u drugim zemljama u našoj okolici pa su ostave ovog novca pronađene u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Mađarskoj čak i u Rumunjskoj.
Izgled banovca prepun je simbolike koja se ni do danas ne može točno protumačiti. Na prednjoj strani nalazi se prikazan lik kune u trku nalijevo, između dvije šesterokrake zvijezde, a pretpostavlja se da je kuna prikazana na novčiću zbog svog gospodarskog značaja koji je imala u srednjem vijeku. Krzno ove životinjice koja je bila brojna u slavonskim šumama, bilo je dugo platežno sredstvo, a jedan od važnijih poreza u srednjem vijeku naziva se marturina odnosno kunovina. Uokolo prednje strane novčića smješten je natpis na latinskom jeziku, u početku omeđen jednom, a kasnije s dvije niske bisera, po kojem se slavonski banovci dijele u dvije skupine. Prvu grupu čine serije s natpisom MONETA REGIS P(ro) SCLAVONIA ili kraljevski novac za Slavoniju, a drugu one s natpisom MONETA DVCIS P(ro) SCLAVONIA ili banski novac za Slavoniju. Na naličju se u sredini nalazi patrijarhalni (dvostruki križ) dok se ispod donje prečke križa nalaze dvije okrunjene glave, vjerojatno kraljeva i hercegova. Iznad nje, u ravnini s gornjom prečkom, stajali su zvijezda i polumjesec. U ravnini s donjom prečkom križa, pojavljuju se i sigle odnosno oznake koje nam pobliže govore o tome za vrijeme kojeg bana je novac kovan. Uz denare kovali su se i poludenari (oboli) na kojima se nalazio skraćeni naziv REX SCLAVONIAE ili DVX SCLAVONIAE. Zbog značaja i ugleda banovca kao jedne od najljepših hrvatskih, ali i europskih kovanica, lik kune bio je inspiracija za ime današnje hrvatske monete koja je tako nazvana 1994. godine. Kuna ( između dvije rijeke i šesterokrake zvijezde) postat će kasnije (1496.) dio grba Slavonije, ali i najstarijega grba grada Pakraca.
PAKRAČKI STARI GRAD,
Pakračka utvrda ili kako se često naziva – Stari grad Pakrac, predstavlja samo srce grada. Nije očuvana do današnjih dana ali od 2017. se vrše arheološka iskopavanja koja će nam pružiti više podataka o njezinom izgledu i načinu života u njoj. Izvorno, sagrađena je u obliku nepravilnog peterokuta, s jakim debelim kamenim zidovima, ojačanih sa sedam kružnih kula i najvećom, branič kulom potkovastog oblika smještenoj unutar zidina. Cijela je utvrda (castrum) bila okružena velikim opkopom ispunjenim vodom što je bilo karakteristično za nizinske utvrde toga doba. Opkop je bio širok 8 metara, a dubok 3 metra i ispunjen vodom koja se sustavom kanala vjerojatno dovodila iz obližnje rijeke ili močvarnog područja kojima je ovaj kraj u to vrijeme obilovao. Opkop je predstavljao dodatno osiguranje protiv neprijatelja koji su na ovaj način teško mogli pristupiti samim zidinama u slučaju pokušaja osvajanja. Unutar zidina utvrde nalazila se palača (palas) i kapela izgrađena u gotičkom stilu, a pod utvrdom se prostiralo podgrađe (suburbium) odnosno naselje, sve prema uzoru na suvremene križarske utvrde. Pretpostavlja se da je pakračka utvrda sagrađena u 13. stoljeću i da su je sagradili ivanovci, a prvi put se u do sada poznatim ispravama spominje 1326. godine.
Utvrda je nosila ime sv. Ivana Evanđelista, a ivanovci su ovdje imali i svoj domus koji se spominje u srednjovjekovnim ispravama. Vjerojatno je upravo unutar utvrđenih zidina bila smještena i prva hrvatska kovnica novca u kojoj se kovao slavonski banovac. Pakračka utvrda bila je vrlo važno sjedište ivanovaca i u njoj su boravili neki od najmoćnijih ljudi ondašnjeg kraljevstva, odnosno vranskog priorata. U 15. stoljeću Pakrac se spominje kao trgovište Pakrac (oppidum Pekrecz), a sve se više pažnje posvećuje borbi protiv Osmanlija. Godine 1543. staleži u Požunu tražili su da se grad Pakrac sačuva, a unatoč tome on je uslijed provale Turaka napušten te oni u Pakrac ulaze 1544. godine. Nakon što ga Turci osvajaju, na neko vrijeme postaje upravnim središtem turskog sandžaka[1] i mjesto za smještaj vojne posade.
Godine 1691. Pakrac se predao generalu Croyu koji je ovdje zaplijenio 40 konja, 150 Turaka i 6 topova. Kasnije prelazi u posjed Dvorske komore i često mijenja vlasnike. Razgradnja utvrde započinje godine 1750. kada carica Marija Terezija iseljava vojnu posadu u novu vojarnu. Utvrda se sve više koristi kao izvor građevinskog materijala za nasipavanje cesta, gradnju objekata i slične svrhe. Od 1760. godine u vlasništvu je grofova Jankovića Daruvarskih koji su je, nakon prodaje cjelokupnog pakračkog vlastelinstva (1861.), prodali srpskoj pravoslavnoj eparhiji u Pakracu. Gotička kapelica unutar utvrde srušena je 1896. godine, a godine 1920. utvrdu je obišao glavni hrvatski konzervator i muzeolog Gjuro Szabo, koji je bio neugodno iznenađen njezinim vrlo lošim stanjem. Nažalost, njegov apel za očuvanjem i zaustavljanjem rušenja utvrde nije bio uvažen. Godine 1922. srušena je velika kula, a 1945. istočni zid i nekoliko kula prilikom gradnje nove zgrade Općine Pakrac. Nakon toga, konačno su porušeni južni i zapadni zid dok je posljednja kula srušena 1959. godine. Trenutno su na ovom lokalitetu arheološka istraživanja u tijeku i dosada je pronađena i istražena gotička crkva te niz popratnih zidanih struktura kao i pokretnih arheoloških nalaza. Zahvaljujući starim fotografijama, razglednicama, tlocrtima te i arheološkim istraživanjima Muzej grada Pakraca ( kroz suradnju informatičkih stručnjaka i muzejskog arheologa Krešimira Vaceka) izraditi 3D model i virtualno izgraditi ovaj nekada impresivni Stari grad. 3D model se neprestano nadograđuje i predstavlja suvremen i vrijedan način predstavljanja veličine i značaja ove srednjovjekovne utvrde čije podzemne ostatke danas istražujemo.
[1] sandžak je naziv za teritorijalnu jedinicu Turskog carstva